news-details
Društvo

Ordenje stiglo i od francuskog predsjednika

 Izvor: Vijesti

Autor (tekst, foto): Samir Adrović

 Kada je Venecija zatražila od Porte da stane na put ulcinjskim gusarima, po naredbi turske vlade 1674. godine spaljeno je 10 brodova podno Starog grada. Ali, to nije imalo puno efekta. Naprotiv, kada je iduće godine u Ulcinj stigao čauš sa sultanovom zapoviješću o novom paljenju - bio je ubijen.

Brodovi gusara paljeni su i dvije godine kasnije, ali oni nijesu prestajali da siju strah cijelim Mediteranom...

Na ulcinjsku pomorsku tradiciju, snažan pečat ostavili su gusari, kao svojevrsne preteče uglednih kapetana i pomoraca.

I u vrijeme turbulentnih previranja i ratova, gusari su napadali sve zastave, a mletački brodovi bili su im birana poslastica. Poznati publicista prof. dr Maksut Hadžibrahimi kaže da je od izbijanja Kandijskog rata 1645. godine, nastao veliki vijek ulcinjskog gusarstva.

-Od 1650. Ulcinj postaje značajna tržnica roblja, ili tačnije mjesto otkupa. U Ulcinj su dovođeni robovi i iz Santa Maure-priča Hadžibrahimi za “Vijesti”.

Ulcinj je u to vrijeme bio poznat po piratima, njihovoj nevjerovatnoj hrabrosti i vještini divili su se i neprijatelji. Taj gen ni vjekovima kasnije nije iščezao, iako je gusarenje pripalo prošlosti.

Ulcinjskim pomorcima divili su se i u 19. i 20. vijeku i o tome svjedoče brojna priznanja sa raznih adresa. Možda najzvučnije, stiglo je u ruke pomorca Ibrahima Osmanija iz Pariza 2. juna 1901. Tadašnji predsjednik Francuske Emile Loubet, na predlog ministra spoljnih poslova M. Delcassea, Osmaniju je dodijelio srebrnu medalju časti za podvig iz decembra godinu ranije.

-Ova odluka, dodjeljuje srebrnu medalju časti Ibrahimu Osmaniju i Mustafi Nasminandizadeu, mornarima turskog jedrenjaka sa tri jarbola ‘Maschallah Allah Cerim’ iz Skadra u Albaniji, zato što su 2. decembra 1900. godine, spasili tri belgijska mornara sa jedrenjaka ‘Brabant’, koji se nalazio u opasnosti da potone u luci Bone u Alžiru-piše u jednom prepisu iz Registra odluka iz 1901. godine, koji se nalazi u Direkciji Francuskog arhiva, odnosno Ministarstvu kulture Francuske.

Do izvornog dokumenta, na njegov zahtjev, 1984. godine došao je direktni potomak Osmanija, njegov unuk - Hadžibrahimi, koji ostalu arhivsku dokumentaciju čuva u kućnom arhivu kao zaostavštinu hrabrog i plemenitog pomorca.

 Hadžibrahimi kaže da je nakon događaja u luci Bone, njegov predak otišao na hodočašće u Meku, u Saudijskoj Arabiji, odakle se više nije vratio.

-Tamo je dobio vjersku titulu - hadži, koju je pripisao imenu. U Ulcinj se više nije vratio, u Meki je ostao, tamo je nakon smrti i sahranjen. Od tada se njegovo potomstvo naziva Hadžibrahimi (Hadžibrahimović)- priča Hadžibrahimi.

Kako kaže, njegov djed nije jedini ulcinjski pomorac koji je spašavajući nepoznate na moru dobio priznanje.

-Tako je Omer Šabani iz Ulcinja, kapetan crnogorske bracere ‘Hairlie Skutarina’, 12. jula 1889. spasio jednu ribarsku lađu i dva ribara kod  Istre. Knjaz Nikola je Šabanija za taj čin odlikovao medaljom za hrabrost, dok je austrougarska Pomorska vlada u Trstu izdala pisanu pohvalu za požrtvovanje i hrabrost na moru mornaru crnogorskog broda “Due Frateli“, Esat Niman Begu, zatim Fazli Jakub Husiju, pomorcu iz Starog grada, kapetanu crnogorskog trabakula Corriere Scutarino Ahmetu Sulejmanu, te kapetanu trgovačke mornarice iz Ulcinja Amer Šaipiju pok. Alije“, navodi Hadžibrahimi.

Ulcinjski brodovi ipak, podsjeća, nijesu samo gusarili, već su, kada je to bilo potrebno, služili Porti kao ratna plovila.

-U vrijeme mletačko-turskih ratova, drugi strani brodovi mogli su ploviti s više nade da ih neće uznemiravati ulcinjski gusari, inače naročito zauzeti plijenjenim mletačkih brodova- priča Hadžibrahimi.

Navodi da su Ulcinjani, zahvaljujući jakoj tvrđavi ali i svojoj hrabrosti, nevoljno priznavali državnu vlast.

-Turski paša s nešto vojnika, prije je bio kao neki ataše nego kao zapovjednik grada-kaže Hadžibrahimi.

Ulcinj je imao brodogradilište i prije turske vladavine, a Hadžibrahimi priča da je udio Ulcinjana-pomoraca u stranim mornaricama “bio znatan“.

-Kako su neki ulcinjski kapetani bili ukrcani kao zapovjednici na turskim jedrenjacima u Skadru, Crna Gora je od njih naplaćivala po 10 novčića po toni godišnje. U većini slučajeva, ulcinjski pomorci u toku zimskog perioda nijesu plovili, a ako su se eventualno našli u nekoj od stranih luka, tu su zimovali-kaže Hadžibrahimi.

 Ističe da su ulcinjske kapetane u Skadar pozivali pojedini bogati ulcinjski brodovlasnici koji su sa svojim brodovima već prešli u Skadar i plovili pod pod turskom zastavom.

-Naročitu propagandu za prelaz ulcinjskih jedrenjaka pod tursku zastavu imali su braća Đuli i Biljalji-kaže Hadžibrahimi.

Ulcinj kao mala gusarska republika

Hadžibrahimi kaže da turska vlast u Ulcinju nije značila mnogo.

-Turski najamnici, ulafadži, koji su čuvali grad, držali su se gusara, od kojih su vjerovatno imali više koristi nego od Porte. Gusari su se bogatili pljačkama, pa je svo bogatstvo bilo u njihovim rukama. Priča se da su ulcinjski gusari u luci na obali dijelili čoju služeći se veslom kao najmanjom mjerom za dužinu. Ukratko, za vrijeme turske vladavine Ulcinj je bio država u državi, ili, bolje, mala gusarska republika-priča Hadžibrahimi i dodaje da su u Ulcinju još žive legende o gusarskim vođama, poput Ali Korze, Hadži Alije, Hajdar Visija, Hajdara i Mustafe Karamindžoje, Lika Cenija, Adema Stavrija, Uluži Alija, Husein Rejzija...